Zlatiborski paraatletičar Aleksandar Radišić: Sport mi je pomogao da prevaziđem teške trenutke u životu

pak, iako su veliki, ovi uspesi samo su poslednji u dugom nizu medalja koje je ovaj sportista osvajao godinama unazad, baveći se raznim sportovima…

Osvajanjem prvog mesta na Otvorenom prvenstvu Hrvatske u Puli, paraatletičar sa Zlatibora, Aleksandar Radišić, istovremeno je izborio i trenutno prvo mesto na Svetskoj rang listi u bacanju čunja u kategoriji F-51, ali i postavio novi lični rekord.

Aleksandar je u Puli čunj bacio 31,23 metra, što je za 1,25 metara više od prethodnog ličnog rekorda, koji je postavio na Evropskom prvenstvu u Poljskoj prošle godine, kada je bacanjem od 29,98, osvojio bronzanu medalju.

Ipak, iako su veliki, ovi uspesi samo su poslednji u dugom nizu medalja koje je ovaj sportista osvajao godinama unazad, baveći se raznim sportovima, počev od njegove prve ljubavi – skijanja, u kome od povrede koju je doživeo 2005. godine, ne može da uživa isto kao nekada.

“Postoje mono, duo skije, ali ta oprema je jako skupa”, priča za Danas nekadašnji instruktor skijaša, koji se kroz celo školovanje profesionalno bavio i fudbalom.

Prve fudbalske korake napravio je u FK “Zlatibor”, a zatim nastavio da igra u užičkoj “Slobodi”, beogradskom “Čukaričkom” i BASK-u, dok je istovremeno završavao DIF. U jeku sportske karijere i planova, Aleksandru se dogodila teška povreda.

“Poslednjeg dana boravka na moru, 2005. godine, poželeo sam da još jednom skočim u vodu, na nepoznatoj plaži, u Igalu. Skočio sam pravo na stenu i ostao nepokretan”, priča Aleksandar, sasvim pribrano, o događaju koji je promenio tok njegovog života.

Ipak, umesto da žali za onim što je moglo biti, ovaj sportista u duši, odlučio je da se fokusira na budućnost. Kako kaže, upravo sport mu je pomogao da prevaziđe teške dane i nastavi da se bori.

“Ubrzo sam počeo da razmišljam o tome kojim sportom bih mogao da se bavim u novim okolnostima. Izbor je pao na stoni tenis, ali najbliži klub u kome sam mogao da treniram je bio u Čačku”, kaže, prisećajući se godina u kojima je svakodnevno sa Zlatibora putovao u drugi grad.

To su bili i dani kada je samostalno počeo da vozi automobil, ali i postao trener dečijeg Plivačkog kluba na Zlatiboru.

“Od ujutro do uveče sam bio u pokretu, nisam imao vremena da razmišljam da li nešto mogu i to mi je odgovaralo. Prijatelj Vladimir Ševkušić, vlasnik Plivačkog kluba, verovao je u moje sposobnosti više od mene i ponudio mi je da treniram decu. Na kraju, ispostavilo se da su mali plivači nizali uspehe na takmičenjima”, ponosan je Aleksandar na mlade sportiste, od kojih se morao udaljiti kada je shvatio da je za vrhunske rezultate u stonom tenisu potrebno još više ulaganja u sebe.

“Morao sam da odlučim šta hoću, a znao sam da želim da nastavim da se bavim sportom”, kaže Aleksandar, koji je već 2009. godine ušao u paraolimpijsku reprezentaciju u Rumuniji i osvojio prvu stonotenisku, bronzanu medalju.

“Usledilo je osvajanje državnih prvenstava, medalje sa Svetskih kupova, ali kruna bavljenja tim sportom došla je 2013. godine u Italiji na Evropskom prvenstvu, kada sam u ekipnoj konkurenciji osvojio bronzu”, kaže i objašnjava kako je u narednom periodu odlučio da je vreme da ponovo promeni sport kojim se bavi.

Uspesi su se nizali, ali te 2013. godine, morao je i da se preseli u Novi Sad, bazu reprezentacije stonotenisera.

“U tom gradu je mnogo i redovnih sportista, sa kojima smo igrali i tako dodatno radili na formi. Ipak, za mene je to značilo da se odvojim od porodice, ali i da napustim posao u Turističkoj organizaciji Zlatibor, u kojoj i danas radim”, objašnjava okolnosti u kojima su stizali najveći uspesi ovaj profesionalni sportista sa Zlatibora.

Rizik je prihvatio i trud se isplatio. Ipak, kada se 2013. godine vratio na Zlatibor, koji nudi savršene uslove za bavljenje skijanjem, fudbalom, košarkom, odbojkom, teško je našao trenera za stoni tenis.

“Hala je ustupila prostor dva puta dnevno, a putovao sam i u Užice i Požegu. Drugi sportisti su mi pomagali, morali su da me iznose na drugi ili treći sprat. U požeškoj hali, to je značilo nošenje uz sto stepenika. Svi ti ljudi su deo moje medalje i vrha uspeha u stonom tenisu, ističe Aleksandar, koji se ubrzo okrenuo bacanju čunja i tako postao jedan od retkih sportista koji je Srbiji doneo dve evropske medalje iz dva sporta.

Ni poslednje pripreme, pred takmičenje u Puli, kojim se pozicirao na prvo mesto Svetske rang liste, nisu bile jednostavne, pa kaže da posebnu zahvalnost duguje svom treneru, Ivani Zuber.

“Pripreme su počele u oktobru, a snega je na Zlatiboru bilo do pre nekoliko dana. Zato nismo mogli da radimo bacačke treninge na otvorenom. Poslednjih sedam dana, pripremali smo se u Puli”, objašnjava i dodaje da će se potruditi da na takmičenjima koja slede, u Srbiji, Češkoj i Portugalu dodatno poboljša svoj rezultat i zadrži što bolju poziciju na svetskoj rang listi.

Podrška porodice i prijatelja

“Ljudi vide rezultat, ali ne i kako se došlo do njega. U tom procesu, mnogo je važna podrška porodice, moje supruge i dvoje dece, roditelja, brata, koji su razumeli moju čestu odsutnost. Tu su i kolege iz Turističke organizacije, jer mi nikada nisu pravili problem zbog izostajanja sa posla. Opština Čajetina, koja mi je obezbeđivala sve što je bilo potrebno, hoteli, koji su mi ustupali svoje teretane za treninge. Verujem da sam uspeo da im uzvratim, donoseći velike uspehe u rodno mesto”, kaže Aleksandar.

Bacanje čunja

“Čunj je drveni element sa tegom na dnu. Osobe koje bacaju čunj u kategoriji F-51, nemaju “stisak u šaci”, već se koristi rukometni lepak. Ako je sunce jako, on se pretvara u ulje i klizi, a čunj ispada. Ako je jako hladno, on se stegne, čunj neće da izleti, pa možete da se udarite po leđima. Osim toga, ako je jak, vetar može da vraća čunj i da značajno utiče na rezultat”, objašnjava Aleksandar.

Objavljeno: 28. 4. 2022.

Izvor: www.danas.rs

Autor: Ana Milošević