Početak kraja sistemske marginalizicije

OTVOREN NACIONI PREVODILAČKI CENTAR ZA ZNAKOVNI JEZIK

Šta je prvo što vam padne na pamet vezano za pristupačnost, a u kontestu života osoba sa invalidtetom? Rampa, taktilne staze, govorni aparati na semaforima, audio literatura… A za gluve i nagluve, na koje malo ko i pomisli usled pogrešnog utiska da je njima sve dostupno, to je tumač za znakovni jezik, ili vizualni prenos informacija. Bez tih vrsta podrške, oni ne mogu biti uključeni ni u najobičniju komunikaciju sa opštom populacijom, niti ravnopravno participirati u javnim događajima.

Tako je od pitanja „šta gluvi u Srbiji ne mogu“, svrsishodnmije je zapitati se „šta mogu“, jer se sa preprekama nose od ranog detinjstva, Razlog je prilično diskriminatorski naše društvo od njih očekuje da se prilagode većini stanovništva, pa se u nastavi specializovanih škola insistira na razvoju govornog aparata i vežbi čitanja sa usana. Pribegava se i podstreku od logoeda, kao i rehabilitacijama, i opet ništa – ne smanjuje se barijera između čujućih i gluvih osoba. I, umesto da za njih uvede bilingvalni sistem obrazovanja, država se drži inkluzije, bez dovoljno pedagoških asistenata i drugih vrsta olakšica.

„U svim evropskim državama , ali i zemljama regiona, uključujući i Kosovo, paralelno se uče klasični jezici i jezik znakova, jer na to upućuju brojna istraživanja“, kaže Mihailo Gordić, podpredsednik Gradske organizacije gluvih Beograda i nosilac mnogiih drugih funkcija iz iste sfere delovanja.

Kako se to Gordić obraća novinarki NIN-a? Uz pomoć tumača sa srpskog znakovnog jezika. Razgovor tako teče u troje ali treba imati u vidu da kominiciraš isključivo sa intervjuisanim, u čemu se ne neaviknuti teško snalazi. Gordić razume zašto pogled novinarke u početku često skreće ka tumaču, to prepisujući međusobnoj jezičkoj bliskosti.

„Srpski znakovni jezik je naš maternii, i razlikuje se od engleskog, francuskog i načina sporazumevanja gluvih od drugih“, on objašnjava. I ovo ilustruje znakom za „jesti“ koje u našoj kulturi prdstavlja ruku što primiče ustima kašiku, dok su kod Kineza u pitaju štapići. Drugačije se prikazuje i „mama“, premda je i mi i oni sa engleskog govornog područja vrlo slično izgovaramo, pa čak i pišemo. Rođendan se ovde čestita pokretom povlačenja ušiju, dok se u Francuskoj tobože duvaju svećice. „Taj jezik se , dakle, ne prevodi bukvalno, nije jedan na jedan sa govornim srpskim jezikom“, Gordić dodaje

Znakovni jezik u našoj zemlji poznaje 14 000 gluvih, plus članovi njihovih porodica. On se i uči u porodici, a ne formalno pa su i gotovo svi prevodioci deca gluvih roditelja. Kopča sa okolnim svetom preko TV-a za gluve je jedino Dnevnik RTS-a, osim tokom vanrednih stanja, poput poplava (2014) i početka pandemije korone, kad svaki informativni program Javnog servisa prati prevođenje.

Glasanju pristupaju na osnovu snimaka velikih prikupljanja, sa nasmejanim liderom u centru zbivanja. I , šta god da im se desi, nemoćni su ukoliko nema nekog da umesto njih pozove pomoć.

Brojne probleme gluvih rešiće Nacionalni prevodilački centar na znakovni jezik sa video relej servisom, nedavno oformljen uz podršku Srpskog filantropskog foruma, kompanije Japan Tobacco i International (JTI) i MRZBSP. Centar će non-stop biti dostupan korisnicima. „I ranije je postojala slična usluga, ali sa ograničenim radnim vremenom i bez pristupa vikedom. Policijski časovi tokom korone naglasili su potrebu da nam prevodioci budu uvek na raspolaganju“, priča Gordić. Naocionalni centar stoga angažuje 11 tumača, a još četvoro poziva povremeno.

Oni nisu profesionalci, niti će takvi biti dok god se na Filološkom fakultetu ne otori katedra za srpski znakovni jezik. Uslovi su se već dobrim delom stekli sticanjem validnih (inostranih) sertifikata budućih profesora, dok se i sam Gordić bavi istraživanjem jezika. Još samo treba da popusti Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja, koje se kruto drži dosadašnje prakse – inkluzivne nastave.

Nju može da savlada tek po neko od gluvih i nagluvih, dok su ostali posve marginalizovani.

DRAGANA NIKOLETIČ

Objavljeno: 16. 12. 2021.

Izvor: NIN – Društvo

Autor: Dragana Nikoletić