Vozila gradskog prevoza nisu pogodna za osobe s invaliditetom

Prinuđen sam da svakodnevno koristim gradski prevoz, a kao osoba čija je majka osoba s invaliditetom često analiziram vozila kojima se voze Beograđani…

(foto N. Marjanović)

Prinuđen sam da svakodnevno koristim gradski prevoz, a kao osoba čija je majka osoba s invaliditetom često analiziram vozila kojima se voze Beograđani.

Nedavno sam se vozio na liniji 45. Ovu liniju gradskog prevoza održava privatni prevoznik, a autobus kojim sam putovao je vozilo turskog proizvođača. Novo je i čisto i s tim u vezi nemam zamerke. Međutim, problem je što stare osobe, slabo pokretni i ljudi ili oni s invaliditetom ovakva vozila teško koriste jer postoji rizik da se povrede, a događa se i da uopšte ne mogu da dosegnu sedište. Sva sedišta su podignuta i da bi neko seo mora da se popne na „stepenik” tako da stara lica i osobe s invaliditetom teško uspevaju da stignu do njih.

Pitam se zašto nadležni diskriminišu svoje sugrađane nabavkom takvih vozila koja se plaćaju iz gradskog budžeta. U ovoj situaciji ne krivim privatni konzorcijum, jer su njegovi predstavnici ostvarili uslov da je vozilo novo i čisto. Mogli su i oni da razmisle o pristupačnosti vozila, ali ih niko nije na to obavezao. To je stvar dobre volje.

Smatram da bi trebalo da postoje stručne komisije koje bi imale u vidu svaki aspekt i potrebe svih korisnika gradskog prevoza, a posebno onih koji pripadaju ugroženim kategorijama. Trebalo bi da obrate pažnju na to koliki je prostor u vozilu potreban za kolica za bebe, za kolica za osobe s invaliditetom, s distrofijom mišića i koliko je prostora potrebno obezbediti za bagaž da se ne bi stvarala gužva. Važno je pobrinuti se i za to kakvi su rukohvati u vozilima, da li vrata možda treba da se otvaraju ka spolja, a ne ka unutra, koliki je razmak između sedišta i kolika su sedišta kako bi putnici mogli udobno da sede a da se, recimo, ne klizaju pri svakom kočenju. Bitno je i kakvi su prozori i ventilacija u vozilima, ali i koliko su visoko postavljene šipke za držanje da ljudi ne bi u njih udarali glavom dok ustaju. Radi bezbednosti neophodno je imati i video-nadzor u vozilu i van njega, protivpožarnu zaštitu, dobru osvetljenost pri ulasku i izlasku iz vozila… Kako bi prevoz bio svima pristupačan, pristup sedištima bi trebalo da bude u ravni poda u celom vozilu ili bar u polovini.

Pored teške pristupačnosti u samim vozilima, moram istaći da je u njih često teško i ući. U mnogim zemljama stajalište je u visini praga vozila tako da ljudi sa kolicima za bebe ulaze bez problema, dok je kod nas kolica potrebno uneti. Stari ljudi moraju da se čvrsto drže za rukohvate kako bi mogli da se popnu u vozilo, a kad izlaze često moraju da iskaču, što u njihovim godinama nije lako. A ljudi koji su u kolicima prinuđeni su da čekaju da vozači koji nemaju obuku za korišćenje rampe u vozilu kojim upravljaju iste spuste i omoguće im da uđu u vozilo.

Da sumiram – vozni park gradskog prevoznika sada je mnogo bolji, ali za zdrave ljude. Onima koji nisu zdravi ili su u godinama i dalje nije lako da ga koriste.

Bojan Komazec

Objavljeno: 18. 1. 2023.

Izvor: www.politika.rs

Autor: Bojan Komazec