Osobe sa mentalnim smetnjama teško ostvaruju pravo na rad

Poslodavci radije plaćaju „penale” nego što zapošljavaju osobe sa mentalnim invaliditetom, pre svega zbog toga što ne znaju koji bi posao one mogle da obavljaju

Neki već rade kao pomoćni radnici u kuhinji (Pixabay)

Jedini momenat u kome je nemirni autistični dečak sa hiperkinetičkim poremećajem postajao miran, bio je onaj u kome je kroz stakleni „prozor” veš mašine opčinjeno posmatrao kako se pere i prevrće veš. Tih sat i po vremena, koliko uobičajeno traje pranje veša, bilo je jedino vreme u kome je njegova majka mogla da završi kućne poslove i izdvoji nekoliko dragocenih minuta za sebe. Saznavši za dečakovu fasciniranost veš mašinom, rođaci i prijatelji počeli su majku da obaveštavaju kada će prati svoj veš, kako bi ugostili dečaka i nju donekle rasteretili 24-časovne brige. Iako je dečak u međuvremenu porastao, njegova fasciniranost veš mašinom nije prestala i on je počeo da ulazi u domove poznatih i nepoznatih ljudi svaki put kada bi čuo zvuk mašine za veš, tragajući za svojim objektom zabave. Slučaj je, međutim, hteo da mladić provali u kuću nepoznatih ljudi koji su, uplašeni za svoju bezbednost, pozvali policiju. A onda je sudbina još jednom umešala prste i u patrolu poslala policajca koji je u porodici imao autističnog rođaka… Umesto u sudu, ovaj slučaj je završio u Centru za socijalni rad, čiji su stručnjaci procenili da mladiću treba dati šansu da svoju fasciniranost veš mašinom pretvori u životno zanimanje. Danas ovaj autistični mladić radi u jednoj perionici veša u Velikoj Britaniji, u kojoj je naučio kako da razvrstava veš po boji i vrsti materijala, koristi prašak i omekšivač za veš i različito rublje pere u različitim programima.

Ovo je priča koju vrlo rado priča Snežana Lazarević iz Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRI), kada želi da ilustruje adekvatan odnos društva prema osobama sa psihičkim smetnjama, kojima zakon takođe garantuje pravo na rad i zapošljavanje na onim poslovima koji odgovaraju njihovim preferencijama i sposobnostima. Međutim, ona dodaje da je zapošljavanje osoba sa mentalnim invaliditetom još uvek tabu tema u našem društvu, odnosno da u široj javnosti i poslovnoj zajednici ne postoji dovoljno razvijena svest da osobe sa mentalnim invaliditetom imaju pravo da rade i budu plaćene za taj rad.

– Kada bi ovaj mladić pokušao da se zaposli u Srbiji, uobičajeni scenario podrazumevao bi da on donese svoju dijagnozu komisiji za procenu radnih sposobnosti. Zakon predviđa da na osnovu mišljenja komisije koja vrši procenu, Nacionalna služba za zapošljavanje donese rešenje kojim se osobe sa invaliditetom svrstavaju u jednu od četiri kategorije, označene brojevima od nula do tri. Ukoliko osoba sa invaliditetom bude svrstana u treću grupu, to znači da ona „ne može da se zaposli ni pod opštim, ni pod posebnim uslovima”, čime se ona suštinski lišava mogućnosti da radi. Upravo su osobe sa mentalnim invaliditetom one koje najčešće budu svrstane u ovu grupu – objašnjava naša sagovornica.

Zapošljavanje osoba sa mentalnim ili fizičkim hendikepom dodatno komplikuje činjenica da oni obično idu u specijalne srednje škole koje đake najčešće obrazuju za zanimanja koja više ne postoje na tržištu rada, kao što je posao knjigovesca, daktilografa, telegrafiste ili operatora na telefonskoj centrali. Sa druge strane, poslodavci radije plaćaju „penale” nego što zapošljavaju osobe sa mentalnim invaliditetom, pre svega zbog toga što ne znaju koji bi posao one mogle da obavljaju.

Zbog toga je Inicijativa za prava osoba sa mentalnim invaliditetom ostvarila saradnju sa partnerskom organizacijom „Naša kuća” – udruženjem roditelja koje je, pored dnevnog boravka za mlade sa smetnjama u razvoju, osnovalo i socijalno udruženje u kome se zapošljavaju ove osobe. U okviru ovog udruženja postoje i savetnici za zapošljavanje koji posreduju između mladih osoba sa mentalnim smetnjama i poslodavaca.

– Da bi mogli da rade, mladima je potrebna podrška: neko ko će proceniti koji posao su oni u stanju da obavljaju, a potom ih uvesti u posao i biti uz njih dok ne steknu samostalnost u radu. Na taj način, oni pomažu i poslodavcima koji ne moraju da angažuju svoje zaposlene da pomažu osobama sa invaliditetom. Kroz pilot-projekat organizacije „Naša kuća” i podršku UNDP-a, do sada je oformljena mreža od 16 savetnika u celoj Srbiji – kaže Snežana Lazarević.

Anica Spasov iz organizacije „Naša kuća” sa ponosom ističe da je preko ove organizacije zaposleno 19 mladih osoba. Oni danas rade kao pomoćni radnici u kuhinjama, kao sobari u hotelima, kao sorteri robe u prodavnicima ili u proizvodnji papira.

– Naš projekat „preskače” sve probleme sa neadekvatnim obrazovanjem koje ne prati potrebe privrede i oskudnom ponudom radnih mesta, jer naši savetnici za zapošljavanje traže adekvatno radno mesto u firmi za osobe sa mentalnim smetnjama. Oni prvo procenjuju mogućnosti same osobe i potrebe poslodavca, a potom zajedno kreiraju radno mesto, a radnik je na obuci sve dok ne usavrši svoj posao. Amerikanci od 1976. primenjuju taj model zapošljavanja uz podršku, a sve osobe sa mentalnim smetnjama koje su u stanju da rade duže od dva tri sata, zaposlene su ili u okviru socijalnih preduzeća ili na otvorenom tržištu – objašnjava naša sagovornica.

Objavljeno: 14. 8. 2022.

Izvor: www.politika.rs

Autor: Katarina Đorđević