Biti isti, a različit

IVANKA JOVANOVIĆ: Ako trpimo nepravde koje se događaju u našem okruženju,, ili ćutimo iz straha, ili kažemo – šta ja tu mogu, i sležemo ramenima, to naše ćutane može imati veoma visoku cenu. Borba za ostvarivanje i unapređenje ljudskih prava je proces, a ne jednokratni čin.

Osnovno načelo o ljudskim pravima je da su svi ljudi jednaki, bio bi narušen čitav koncept ljudskih prava. u novoj istoriji, čak i u zemljama u kojima su osnovna ljudska prava i osnovni demokratski principi izričiti proklamovani, nisu svi ljudima data sva prava, što važi za jedne od najvćih markinalizovanih grupa u svetu, a to su osobe sa invaliditetom. U svetu živi više od jedne milijarde osoba sa invaliditetom, a veliki deo te populacije kojoj i ja pripadam čine žene sa invaliditetom.

Jedan od osnovnih uslova uživanja ljudska prava jeste njihovo dosledno poštovanje. Medđutim, često se dešava upravo suprotno, a države nisu jedini kršitelji ljudskih prava. To mogu biti i neke institucije kao i pojedinci, a u osnovi toga je neinformisanost, stereotipi i predrasude, kao i manjak društvene solidarnosti i odgovornosti.

Svaki pojedinac se mora ponašati tolerantno, poštovati ljudsko dostojanstvo drugih ljudi i svoja prava ne koristiti na način na koji bi mogao da nanese štetu drugome. Postoji, u krajnjoj liniji, dužnost svih nas da pažljivo razmislimo o vlastitom ponašanju i kako se i o tome kako se ona može odraziti na prava drugih. Drugim rečima, stanje ljudskih prava ne zavisi samo od aktivnosti države već i od nas samih. Pre svega moramo znati koje su sve naša prava. a to je osnovna pretpostavka za njihovo ostvarivanje. Medjutim, nije dovoljno samo se informisati ili naučiti nešto o tome već je neophodno pretvoriti to naše znanje u praksu. Ako trpimo nepravde koje se dešavaju u našem okruženju, ili ćutimo iz straha, ili kažemo – šta ja tu mogu i sležemo ramenima, to naše ćutanje može imati mnogo visoku cenu. borba za ostvarivanje i unapređivanje ljudskih prava je proces a ne jednokratni čin.

Jedna od klasifikacija ljudskih prava prepoznajem, između ostalih dobro poznatih podela i tzv. prava solidarnosti, koja predstavljaju grupu prava novijeg datuma. U ovu grupu obično se svrstavaju pravo na samoopredeljenje; zdravu životnu sredinu; mir i pravo na razvoj. Ova prava ili zahtevi za njihovim priznavanjem nastali su posle Drugog svetskog rata, a svest o njima nastala je nešto kasnije iz nekog specifičnog razloga (na primer, pravo na zdravu životnu sredinu priznato je tek u pojačanim širenjem opasnosti od zagađenja).

Kad prepoznamo kršenje ljudskih prava, možemo pomoći sebi i drugima, a tu poseban značaj ima što do izrazaja dolazi solidarnost drugih sa nama, kao i ono dobro u ljudima koje motiviše one koji nisu čuli za tu nepravdu da se aktivno uključe.

U toj borbi za ravnopravnost posebno žena sa invaliditetom, potrebna nam je podrška i solidarnost čitavog društva. Biti isti a različit, odnosno biti žena sa invaliditetom, a pritom biti uspešna u svom poslu i voditi „normalan“, to je zaista ozbiljan izazov, bilo gde u Srbiji, u Evropi i na nekom drugom kontinentu. Zašto je tako? Zato što se invalidnost žene meri u odnosu na to koliko on ugrožava ispunjenje jedne društvene i tradicionalne uloge. Invaliditet žene je „težeg stepena“ ukoliko pogađa njen fizički izgled, sposobnost da obavlja kućne poslove, rađa i podiže decu.

Imajući u vidu stereo tip da žene zbog svog invaliditeta najčešće u mogućnosti da ispunjava te uloge na očekivani i društveno prihvatljiv način, a nisu im omogućeni servisi podrške, ne čudi da su im osporavana prava na lično potvrdđivanje ljubav, seksualnost, za brak, materinstvo.. Samim tim one postaju društveno nevidljive i kao takve vrlo često su žrtve psihičkog, psihičkog, seksualnog, ekonomskog i institucionalnog nasilja.

Žene sa invaliditetom su diskriminisane u svim oblastima društvenog života, ali se po težini izdvaja nekoliko. U Srbiji ne postoji još nijedan poseban servis podrške za žene sa invaliditetom kako bi zadovoljila ove potrebe. Kad su žrtve nasilja, one ne mogu da se klone gotovo nigde, a postojeća skloništa i sigurne kuće nisu pristupačne.

Žene sa inaliditetom se suočava sa ozbiljnim preprekama u oblasti zdravstvene zaštite i zaštite reproduktivnog zdravlja. Izuzetno je mali broj hirdauličnih ginekoloških stolica i mamograf aparata. Takođe, žene sa invaliditetom nemaju prava na usvajanje dece.

Kad govorimo o pravu na rad, žene sa invaliditetom su češce nezaposlene nego muškarci sa invaliditetom, one su u lošijem materijalnom položaju i ekonomski zavisne od porodice i države. Posebno je osetljiv i težak položaj žene sa invaliditetom koja živi na selu. Njoj su u mnogo većoj meri uskraćena sva prava nego ženama sa invaliditetom koje žive u urbanim i razvijenim sredinama. Uglavnom su okrenute podršci koja dolazi iz porodice, ukoliko je imaju, a često izlaz nalaze u institucionalnom smeštaju.

Jedan od načina da sve to promenimo jeste da se naš glas čuje, da se podigne svest celog društva, i onih koji donose odluke, a i time da se solidarišu s nama u borbi za naša prava! Promovisanja raznopravnosti polova i osnažianje žena, a posebno žena sa invaliditetom od suštinskog je značaja za razvoj društva. Malobrojne žene liderke u invalidskom pokretu su „samonikle“, a svi podaci potvrđuju da se radi o hrabbrim, upornim ženama koje su u svom liderskom angažmanu imale pre svega u vidu dobrobit zajednice, a podršku uglavnom iz svojih porodica.

Po čemu se ja razlikujem od drugih žena sa invaliditetom? Pre svega po tome kako vidim sebe. A ja sebe vidim kao ženu koja je izabrala da savrseno živi svoju nesavršenu sudbinu, umesto da živi imitaciju svog života.

I zaista nije fraza da – ako veruješ u svoje snove, iznenadićeš se šta si sve sposoban da učiniš. Naravno da bih ja danas, između ostalog, bila tu gde jesam, iza toga stoji mnogo rada, učenja, ozbiljnog pristupa svemu što podrazumevam iz svakodnevnog prevazilaženja prepreka sa kojima se suočavamo – od ustajanja iz kreveta i izlaska iz kuće do odlaska na posao, na mnogobrojne sastanke, organizovanja kućnih obaveza, privatnog života, putovanja, uživanja u svakodnevnici…jejudskih prava

Ono što je zajedničko menin i svima nama koji smo, uprkos sopstvenom invaliditetom, pronašli svoj put i njime uspešno koračamo, moglo bi se smestiti u misao: „Ako nikad nisam mogla da budem poput drugih ljudi, onda ću barem biti poput same sebe i napraviću najbolje od toga“.

Autorka je izvršna direktorka Nacionalne organizacije osoba sa invaliditetom Srbije.

Objavljeno: 30. 12. 2020.

Izvor: NOVI MAGAZIN – Tema broja

Autor: Ivanka Jovanović