Papirnato pravo na rad osoba s invaliditetom

Pravo na rad jedno je od temeljnih ljudskih prava, ali mnogima je danas uskraćeno, posebno osobama s invaliditetom.

Petra Deša nikada nije dobila ponudu za posao, a da jest, kaže, sigurno ne bi odbila [Ustupljeno Al Jazeeri]

Pravo na rad jedno je od temeljnih ljudskih prava, ali mnogima je danas uskraćeno, posebno osobama s invaliditetom.

Petra Deša je 26-godišnja djevojka s hrvatskog otoka Krka. Završila je u roku studij novinarstva u Zagrebu, aktivna je sportašica, hrvatska reprezentativka u kuglanju, a rekreativno se bavi i skijanjem.

Kao i mnogi u Hrvatskoj, traži posao. Ali, Petrina situacija je daleko kompliciranija nego ona većine pripadnika „vojske“ od 380.000 nezaposlenih – osoba je sa 100-postotnim invaliditetom, a njezin je hendikep sljepoća.

Od završetka fakulteta redovito se javlja na natječaje i šalje molbe za posao. Želja joj je raditi novinarski ili voditeljski posao na radijskoj postaji, zbog prirode hendikepa i najlakše prilagodbe.

Nije pozvana ni na jedan razgovor

Međutim, s obzirom na to da je svugdje dobila odgovor kako im nisu potrebni kadrovi ili da nemaju ništa za nju, spremna je i na rad u tiskanom ili internetskom novinarstvu.

Nadajući se da ćemo iz prve ruke čuti kakva iskustva na razgovorima za posao imaju osobe s invaliditetom, doznali smo da Petra u vezi s tim naprosto nema što za reći.

„S obzirom da nisam bila pozvana ni na jedan razgovor, ne bih znala odgovoriti na pitanje o samom razgovoru o mogućem poslu. Nažalost, nisam dobila nikakvu ponudu za posao, jer da jesam, sigurno u današnje vrijeme i s obzirom na invaliditet – ne bih odbila, jer smatram da nisam u mogućnosti previše birati“, kaže Petra, koja je, inače, samostalna u kretanju uz pomoć psa vodiča.

„Nažalost, nisam dobila nikakvu ponudu za posao, jer da jesam, sigurno u današnje vrijeme i s obzirom na invaliditet – ne bih odbila.“

Kada je riječ o radnom odnosu, imala je samo dvotjednu praksu na Hrvatskom radiju na trećoj godini fakulteta.

„Išla sam s voditeljicom na press konferencije, zatim sam dobivala zadatke slagati najvažnije vijesti za informativne emisije, snimala telefonski intervju, sastavljala pitanja za kolegicu koja je trebala održati intervju o nekoj temi. Oduševilo me je što me nisu štedjeli jer sam slijepa“, kaže Petra.

Pomoć pri zapošljavanju tražila je, po zakonu, od Zavoda za zapošljavanje. I ondje ima loša iskustva. Kaže da joj, kao slijepoj osobi, nisu pridali dovoljno pozornosti u odnosu na osobe s nekim drugim vrstama invaliditeta.

Redovito se javlja na Zavod, ali bezuspješno. Prati i natječaje, ali joj, kaže, više-manje, nisu dostupni, s obzirom na to da je slijepa.

Novi Zakon obvezuje i realni sektor

U međuvremenu, u Hrvatskoj je 1. siječnja stupio na snagu novi Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, koji bi trebao pomoći osobama poput Petre.

Puna primjena zakona očekuje se od 1. siječnja 2015. godine. Prijelazni period, objašnjavaju u hrvatskom Ministarstvu rada, predviđen je kako bi se stvorili preduvjeti za početak rada regionalnih centara za profesionalnu rehabilitaciju i primjenu obveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom.

I dok je stari zakon propisivao obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom samo u javnom sektoru, jedna od novina je da zakon sada propisuje kvotu, odnosno obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom za sve poslodavce, dakle i za realni sektor.

„Poslodavac prijavi radnika, uzme poticaj, a radniku ne isplati nijednu plaću, već je isplati na neki tekući račun koji sam otvori s njegovim imenom jer je osoba, npr. gluhonijema.

Obveza se odnosi na sve poslodavce koji zapošljavaju minimalno 20 radnika, a utvrđivat će se u postotku od 2 do 6 posto, ovisno o ukupnom broju zaposlenih i djelatnosti poslodavca. Prevedeno, to znači da bi na 20 zaposlenih jedan zaposlenik trebala biti osoba s invaliditetom.

Novi zakon ukida obvezu uplate posebnog doprinosa za zapošljavanje, a uvodi se naknada u slučaju nezapošljavanja osoba s invaliditetom u visini 30 posto minimalne plaće po osobi, kao i nagrada poslodavcima koji zaposle više od predviđene kvote i koji nemaju obvezu zapošljavanja osoba s invaliditetom.

Ipak, u udrugama, koje novi zakon smatraju korakom unaprijed, upozoravaju na zloporabe u vezi s poticajem od poslodavaca, koje su se događale tijekom primjene starog zakona.

Borba sa zloporabama

„Poslodavac prijavi radnika, uzme poticaj, a radniku ne isplati nijednu plaću, već je isplati na neki tekući račun koji sam otvori s njegovim imenom jer je osoba, npr. gluhonijema“, opisuje Jozefina Kranjčec iz Hrvatskog saveza udruga tjelesnih invalida.

Kada udruga želi pomoći takvoj osobi, onda su, kaže Kranjčec, nemoćni. „To su privatni podaci i mi ne možemo do njih, a kada od poslodavca tražimo radnu knjižicu, koje su tada još bile u optjecaju, on kaže da ju je izgubio. Osoba ode liječniku i ispostavi se da nema zdravstveno osiguranje, ali neke nadležne institucije su spore i problem ostaje neriješen. To se masovno koristilo. Nadam se da u budućnosti toga neće biti“, kaže Kranjčec.

Na pitanje kojim instrumentima namjeravaju spriječiti slične zloporabe te kako će kontrolirati provedbu zakona, u Ministarstvu kažu kako zakon, kao i pravilnici, daju ovlasti Zavodu za obavljanje nadzora nad radom centara za profesionalnu rehabilitaciju, zaštitnim i integrativnim radionicama, ali i nad poslodavcima s otvorenog tržišta rada, i to u dijelu koji se odnosi na dokumentaciju potrebnu za utvrđivanje prava na poticaje.

Od ukupnog broja korisnika, koji su u Radnom centru procijenjeni zapošljivima u svom zanimanju, njih 58 posto se uspješno zaposlilo.

Zavod će imati i informatičku povezanost s institucijama sustava, te će mu biti dostupni na provjeru svi relevantni podaci.

Ipak, u udrugama upozoravaju i kako je dokumentacija koju poslodavci moraju ispuniti pri zapošljavanju osoba s invaliditetom kako bi ostvarili spomenute poticaje previše obimna. To, kažu, poslodavce destimulira u zapošljavanju.

U Ministarstvu odgovaraju da papirologija nije golema te da uglavnom već postoji kod svakog poslodavca.

Sve više zapošljavanja

Većina navedene papirologije, kažu, prilaže se samo kod prvog zahtjeva za poticaje. Uz to, ta dokumentacija, osim što služi u svrhu utvrđivanja opravdanosti zahtjeva, istodobno je i jedan od instrumenata sprječavanja zloporaba, a informatizacijom sustava će, kažu, papirologija uskoro biti svedena na minimum.

U Ministarstvu posebno naglašavaju da se, unatoč krizi na tržištu rada, posljednjih godina bilježi pozitivan trend u zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Tako su u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 2013. godine posredovanjem Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje zaposlene 1744 osobe s invaliditetom, što je za 18,52 posto više nego što je to bilo u istom razdoblju prošle godine, kada je zaposlena 1421 osoba.

Podaci po godinama, počevši od 2003., pokazuju da je tijekom 2013. godine postignut najveći učinak u zapošljavanju u posljednjih deset godina.

Pozitivan trend potvrđuje se i „na terenu“. URIHO je vodeća hrvatska Ustanova za rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, u kojoj neku vrstu invaliditeta ima 50 posto zaposlenika.

Tamo kažu kako se od ukupnog broja korisnika, koji su u Virtualnoj radionici (vježbeničkoj tvrtki) procijenjeni zapošljivima, unutar tri mjeseca od završetka programa profesionalne rehabilitacije na otvorenom tržištu rada zaposlilo njih 62 posto.

Danas je puno manje predrasuda i negativnih stavova prema osobama s invaliditetom, tako da su rezultati zapošljavanja tih osoba na otvorenom tržištu rada bolji.

„Od ukupnog broja korisnika, koji su u Radnom centru procijenjeni zapošljivima u svom zanimanju, njih 58 posto se uspješno zaposlilo, većinom u zaštitnim radionicama. Iz grupe onih koji su procijenjeni nezapošljivima u zanimanju za koje su se školovali, njih 25 posto uspješno je zaposleno na najjednostavnijim pomoćnim poslovima čišćenja i održavanja zelenih površina“, precizira ravnatelj Ustanove Josip Držaić.

Posla nema ni za posve radno sposobne

Najveći dio osoba s invaliditetom, koji su prošli spomenuti program i neposredno nakon toga se zaposlili, kaže, ostali su zaposleni.

Tome doprinosi, napominje, i promjena „klime“ u društvu, i to na bolje. Iako je ponuda radnih mjesta prije bila značajno veća nego danas, uključivanja invalida u svakodnevni život bilo je manje.

„Danas je puno manje predrasuda i negativnih stavova prema osobama s invaliditetom, tako da su rezultati zapošljavanja tih osoba na otvorenom tržištu rada bolji, neovisno o tome što je puno manja ponuda slobodnih radnih mjesta“, kaže Držaić.

Ali, unatoč pozitivnim promjenama, Petra Deša još bezuspješno traži posao u struci. Stoga, unatoč kvalitetnijem zakonu i brojkama koje bude nadu, u udrugama su tek umjereni optimisti.

Posla, kažu, nema ni za radno potpuno sposobne ljude, pa kako, onda, pitaju se, očekivati da će se situacija za osobe s invaliditetom uskoro bitnije poboljšati.

Jednako dobri kao i svi drugi

Na zapošljavanje osoba s invaliditetom uglavnom se odlučuju poslodavci koji imaju prethodna pozitivna iskustva sa zapošljavanjem osoba s invaliditetom u svom poduzeću. Poslodavci ističu kako su osobe s invaliditetom jednako dobri djelatnici kao i svi ostali, kako manje izostaju s posla, da disciplinirano izvršavaju svoje zadatke, rjeđe mijenjaju posao i doprinose poboljšanju međuljudskih odnosa u radnom okruženju. Kao prepreku za njihovo zapošljavanje poslodavci ističu nedostatak organizirane stručne podrške za neophodnu prilagodbu radnih mjesta za osobe s invaliditetom. Poslodavci koji su bili obveznici kvotnog zapošljavanja prema starom zakonu, a tu obvezu nisu ispunili, plaćali su tzv. kazneni doprinos za poticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom po stopi 0,2 posto.

Obveze države i lokalnih zajednica

Cilj novog zakona je, kažu u Ministarstvu, povećanje zapošljivosti osoba s invaliditetom i stvaranje uvjeta za njihovo ravnopravno sudjelovanje na tržištu rada. Stoga zakon obvezuje poslodavce na zapošljavanje osoba s invaliditetom sukladno utvrđenoj kvoti, što se iz iskustava država članica EU-a pokazalo osobito važnim za poticanje njihovog zapošljavanja. Zakon također obvezuje državu i lokalnu zajednicu na osnivanje centara za profesionalnu rehabilitaciju koji će provoditi kvalitetan model profesionalne rehabilitacije, što je preduvjet za povratak osoba s invaliditetom u svijet rada.

Оставите одговор